Lorena SANTINI   IV. c

ZBOGOM STAROJ ŠKOLI

.....Nova škola! Nova zgrada! Što da vam pričam. Velike učionice s čistim talijanskim klupama i stolicama - kakva šminka!, prostrani hodnici (može se, kažu naši dečki, mali nogomet po njima igrati), dobra prirodna i umjetna rasvjeta, novi zahodi kojih, Bogu hvala, prvi put ima dovoljno.

    Razglasi u svakoj učionici, glazba iz ravnateljevoj sobi, može se tiho slušati čak i pod satom (ako profesori toga dana nisu ustali na lijevu nogu). Uređeni i gotovo posve opremljeni laboratoriji, učionice za dječju i sestrinsku njegu i onda konačno ... ono, ono na čiji smo nedostatak mi kronično bili navikli kao dijete bez roditelja na manjak ljubavi ... i uvijek skitali okolo u potrazi za terenima: DVORANA za tjelesni odgoj! Ljudi to je za ne virovat! We got it! Doduše, nije baš klasičnih dimenzija, ali u njoj su dva koša, dva Tibhar stola za stolni tenis, svlačionice s tuševima posebno za ženske i muške, tople vode koliko ti volja!...

    ... Stara stanarska zgrada u secesijskom stilu u kojoj je na trećem i četvrtom katu u stanarskim sobama(!) bila smještena cijela škola.Ludnica! Cijela škola u petnaestak stanarskih soba! Oronula zgrada koju smo godinama dijelili zajedno s profesorima i strpljivim stanarima! Jadni ljudi koji su samozatajno živjeli i trpjeli stisnuvši se u svojim životnim prostorijama ispod naših potplata! ... Od sedam ujutro do devetnaest i deset uvečer bili smo tu, uvijek vjerni stanarima i starim školskim zidovima. Ipak, ne sjećam se da je nekada netko od njih prosvjedovao.... A tek uski, tijesni, visoki hodnici, u kojem je doslovce bio problem kada su se morala mimoići dva teretnija učenika. Zahodi su bili priča za sebe....Totalna pušiona, u svakom pogledu! Na raspolaganju su nam bile samo dvije iskomirane sanitarne prostorijice! Metar za metar, gotovo bez prozora, vrata se još nekako drže... Najluđe je bilo za vrijeme malog odmora kada bi nas tridesetak jurilo na puš-pauzu! Stajali bi tamo u nekakvom transu stisnuti kao srdele u škatuli, a od dima ne vidiš gdje su vrata! Ludilo brale!

    ... I sad svi mislite kako smo bili presretni kad smo konačno dočekali dan preseljenja u Novu školu? Ma, nije to baš tako ... Kada smo se poslije zimskih praznika našli u Novoj školi svi smo bili zatečeni, da ne kažem šokirani. Nije nam nekako sjela ta rasvjeta, te čiste popeglane klupe, ta širina i bjelina prostora, velike svijetložute podne pločice. Sve je to za nas bilo prenaglo, nismo se pripremili. Kao da iz neke selendre baneš u sjajni velegrad, u glamurozni Hollywood ili Santu Barbaru ... Samo što nismo vikali i molili: "Vratite nas natrag u Staru školu!"

...Ali Stara je škola bila cool. To vam ja mogu reći. Svi smo bili tu. Stalno smo se viđali, gurali, nije bilo šanse da se otuđimo...