Martina PEŠA

P  A  D

   Dobro se sjećam, bilo mi je dvanaest kad sam ocu ukrala tri cigarete. Kutija je stajala na njegovom radnom stolu. Neće ni primijetit, mislila sam.

   Tanušne su nam se ruke tresle dok smo pripaljivale. Sve nam je to bilo nevjerojatno i smiješno, do ludila. "Spržilo mi je sva pluća! Kako netko,uopće, može udahnuti tu grozotu?!"

   Sve je to, dakako, bila dječja znatiželja, iako smo se mi već u srednjoj školi držale odraslima....

   ....."Cure, dođite s nama, imamo nešto što još niste probale!"

   Zvali su to purgerska žiža, još i sad mi je pred očima taj prvi dim, moj prvi joint u rukama... Anici je bilo zlo, malo je previše popila, Ivana je pukla, ja sam osjećala kao da lebdim, sve je oko mene postalo sjajnije, glasovi prijatelja snažniji, glazba intenzivnija ... To je, dakle, trava! pomislila sam.

   Škvadra je bila super, dečki i djevojke svi O.K., ali druženje bez jointa bilo je bezbojno, bez šuga...

   Mama me, jednom, upitala što će mi toliki novac ako idem samo bacit đir gradom. "Sitno ti mogu dat, dušo, ali toliko novca?!" rekla je čudeći se. "Nikad se ne zna koliko će nas biti! Ne mogu dopustiti da me drugi časte!", istisnula sam.....

.....Na sedamnaesti Mirnin rođendan, 28. prosinca, u općoj euforiji blagdanskog vremena, nas četiri kupile smo cugu, a Mario je dovukao klopu. Onda je Anica prenaglila s vodkom, htjela je brzo uzbuđenje, uskoro je bila na rubu povraćanja. Odjednom je Anici pozlilo, nismo znali što ćemo. Jedan momak, pozvao je telefonom Hitnu. Frendicu su nam odvezli, na nosilima. Bilo je ružno vidjeti, osjećala sam se neugodno iako mi je, u jednome trenu, sve bilo užasno smiješno, jedva sam se suspregnula da ne prasnem. Strepili smo što će biti ako se za ovo sazna. Taj nas događaj s Anicom nije opametio, samo nas je učinio opreznijima.....

......"Cure, imam nešto novo za vas!". Marko je iz džepa izvadio neki prah spremljen u tamnoj bočici, prosuo ga pažljivo po stakalcu, primaknuo nosu i, gotovo dodirujući jednom nosnicom, naglo je udahnuo. Zažmirio je i ostao tako nekoliko trenutaka. Kad je otvorio oči vidjele smo da su lagano zasuzile a plavilo oko njegovih zjenica se zamutilo. "Cure, hajmo probat, što ste se inkantale!", gotovo je naredio. Još ni tada nismo bili svjesni u što smo zagazili. Meni se počelo bistriti u glavi onoga dana kad sam shvatila da Anica na svom domalom prstu ne nosi više bakin zlatni prsten."Gdje je izvjetrio tvoj žuti vjerenik?" Nije odgovorila samo mi je pokazala sitnu točkicu od uboda na veni u lijevoj lakatnoj jami. Šprica joj je bila u torbici."Ma pusti, prodala bih cilu kuću za dobar shut!" Tako znači! Mi šmrčemo, Anica se već fiksa. Namignula mi je kao staroj frendici: "Stara, to je ludnica, moraš i ti probati!"....

.....Sjedili smo u nekoj mračnoj zagušljivoj prostoriji, maleno društvo, većinu ne poznajem. Esmarh mi je čvrsto obgrlio nadlakticu, neki dečko s rodmanicom priprema mi fiks, zatim dodaje špricu. Držim je u rukama i mislim, svjesna sam, znam to kao što znam da će sutra svanuti dan. Prije uboda cijeli mi život, još jednom, preleti pred očima. Dokle sam stigla? Kuda ovo vodi? Hoću li se moći zaustaviti?....

......Osjetila sam želju istuširati se. Činilo mi se da moram oprati taloge koji su se na meni nakupili posljednjih mjeseci. Ujutro me probudio uplašeni, plačljivi glas Aničine mame. "Dušo, bila si s njom, sigurno znaš gdje je?" Onda je zaridala: "Reci mi, Ksenija, reci! Nije joj se valjda nešto dogodilo!"

   Obukla sam se, sjeli smo u auto i odjurili do one prostorije. Anica je bila već ukočena. Predozirala je. "Rekla je da joj treba nešto jako. Rekla je da smo bile bez pameti: "Što nam je to sve trebalo!?" Plakale smo. Sve je to predaleko otišlo, jedna od nas životom je platila znatiželju. Bitku sam vodila sa samom sobom: nije mi bilo jasno želim li, uistinu, prestati ili to samo tako sebi kažem da bih umirila savjest i zavarala roditelje. Društvo sam izgubila, većina poznanika potpuno se odbila od mene. Bila sam sama!......

......Jednoga dana sama sam sebi naredila: "Moraš! Moraš! Moraš prestati s tim!" Uspjela sam se disciplinirati. U početku nije bilo lako, pobijedila sam samu sebe. Pomogao mi je u tome jedan stari prijatelj i jedan svećenik. Njima sam se povjerila bez stida i opasnosti da bi moje stanje mogli krivo protumačili.

   Upisala sam pedagogiju i diplomirala u redovnom roku. Odmah sam nastavila s postdiplomskim, obranila magisterij i zaposlila se u institutu P.A.D. (Pušenje, Alkohol Droga - Institut za prevenciju ovisnosti). Zaljubila sam se u Roberta. Rodila sam kćer. Anicu.

  Kažem sama sebi: S Anice oka skidati ne smiješ, moraš je uvijek budno motriti! To ti je najsvetija dužnost!