Često puta se znamo pitati zbog čega uopće u svijetu ima toliko bolesnih, nemoćnih ljudi koji imaju poteškoće u razvoju i znam da je to jedna velika nepravda. Ali mi se sa tom nepravdom moramo pomiriti i napokon prihvatiti ljude kojima je pomoć najpotrebnija.

     Zamislite koliko ste puta sami sebi rekli zašto ja imam krivi nos ili zašto nemam veće usne itd.? To nisu nedostaci. trebamo se upitati jesmo li prepoznali onu unutarnju ljepotu, to je pravi nedostatak kada to ne prepoznajemo kod sebe i ostalih ljudi. Činjenica jest da mi skrivamo svoj pogled i trudimo se uopće ne primijetiti takve ljude koji imaju poteškoće u razvoju koji su jednostavno zaostali bilo to fizički ili psihički, ali oni su tu. Iz njihovih pogleda možemo i moramo shvatiti da oni ne žele novac, njima je potreban stisak ruke, zagrljaj, razgovor ili samo ih slušati. Jeste li se ikad upitali: Postoji li zlo u njima! Iz njih zrači toplina, dobrota. Prolazeći pokraj takvog čovjeka koji je bolestan jeste li primijetili da ima nasmiješene oči te da začuđeno gleda. Možda traži neku dobru dušu koja će ga samo pozdraviti. 

     U jednoj kući na samom vrhu moje ulice živjela su dva brata, Ivan i Luka. Ivan je bio normalan dečko, osamnaestogodišnjak, a njegov brat Luka mentalno retardiran također osamnaestogodišnjak. Ivan je prošao ono što i svi mi, djetinjstvo, osnovnu školu, srednju školu. Družio se sa prijateljima i išao na koncerte, na tulume, na mnogobrojne rođendane. Luka je cijeli život proveo uz majku koja ga je predvečer šetala kroz ulicu. Mnoga djeca su mu se smijala i rugala, a on ih je u čudu gledao, sa smijehom.

     Vjerujem da Luka od nas ne traži sažaljenje; nego samo par minuta druženja što ostane od našeg dragocjenog vremena. Sada je na nama red da poslušamo svoju dušu, da prihvatimo stvarnost i da probudimo svijest. Osvrnimo se kada užurbano hodamo ulicom, kasnimo u školu, na posao, ali sve to može i mora pričekati te uputimo im bar toplu riječ. Oni će to shvatiti kao najveći poklon.
A ovim velikanima poručujem da postanu velikani, da omoguće specijalne škole, domove, radionice itd. 

     Zašto bi najveća šminka odlazila na zabavna mjesta kad bi mi mogli omogućiti mnoge programe i izletišta za djecu i mlade i odrasle ljude sa invaliditetom.

Ivana Budiša III b