Linkovi s više informacija     o SEMEP-u na  Visu:

Program SEMEP-a Popis učenika i profesora sudionika ljetne škole SEMEP

    Tek što je završila nastava, a školska zvona utihnula u vrućem ljetnom predahu, zaputili smo se Hrvatka Šupraha, Josip Kamber i ja s profesorima dr.Jamnickim i prof. Kadićem malo južnije od Zadra - ravno na otok Vis . Tamo nas je u ljetnom kampu Samogor čekala jedna drukčija škola i druženje s vršnjacima iz priobalnih gradova. Pogađate, riječ je o SEMEPU. Vizija i želja našeg dragog dr.-a Draška Šermana, profesora biologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnog koordinatora za SEMEP u Hrvatskoj, ostvarujese. On je još prošle godine najavio Hrvatsku nacionalnu ljetnu SEMEP-ovu školu u Samogoru, na otoku Visu, i ovoga ljeta, nakon što smo proveli devet nezaboravnih dana na tom udaljenom otoku, donosimo prva iskustva s te zanimljive, poučne i nadahnute Škole.

     Na Visu se smještaj organizirao u objektu bivše vojarne, a predavanja i radionice održavale su se u knjižnici kompleksa vojarne. U tehničko-higijenskom smještaj nije bio naš najsjajniji, ali sve to bilo je od drugorazrednog značenja s obzirom na ono što smo doživjeli kroz predavanja, radionice, praktičan rad i izlete u prekrasan viški okoliš.

Što se sve radilo i tko je sve sudjelovao?

     Boravak na Visu omogućio je svim učenicima i profesorima koji su već tri godine s nemalim entuzijazmom i predanošću radili na ovom novom edukacijskom modelu UNESCO-a, da se okupe, upoznaju i kažu nešto o istraživanjima koja su proveli tijekom ove protekle tri godine. Zastupljene su sve tematske cjeline koje su se odvijale redom prošlih godina:

1. "More i mi" 2. "Voda u našem životu" 3. "Voda u našem ekosistemu" 4. "Hrvatski SEMEP program"

     Veliku ulogu u pripremi ovoga ljetnog kampa odigrali su ravnateljica i profesori viške srednje škole "Antun Matijašević Karamaneo", dipl. ing. Slavica Dražić i bračni par prof. Alma i Siniša Vodopija. Oni su nam zajedno s prof. dr. Draškom Šermanom, u ponedjeljak navečer, 5. srpnja ´99., kada smo se konačno svi okupili, uputili srdačne riječi dobrodošlice i zaželjeli nam ugodan boravak i plodan rad na Visu.
     Glavna uloga u ljetnoj SEMEP-ovoj školi na Visu pripala je nama učenicima, a naši vrli profesori-mentori bili su više ljudi iz sjene. Jutarnji program najviše je bio zauzet izlaganjem učeničkih radova i istraživanja, s ponekim predavanjem profesora ili gostiju - predavača. Jutarnja su izlaganja počinjala u 9 i trajala do 13 sati. Potom je bila stanka za ručak, a poslijepodne od 14 sati počinjalo se s radionicama. Radionice su se odvijale u 3 ili 4 skupine, a trajale su do 16 sati. Nakon toga bilo je slobodno vrijeme do večere, a poslije večere opet jedno prigodno predavanje. Moram priznati da se spavalo minimalno, jer smo mi i naši profesori odlazili kasno navečer u Vis i tamo nastavljali s beskrajnim pričama i druženjima u mirisnim i jedinstvenim viškim noćima. Divno je tulumariti, osjećati treperenje noći sa zvjezdanim nebom koje se na Visu čini većim i bližim nego igdje na Planetu, ali zato, jao! Jutarnja buđenja! Možete zamisliti naše jutarnje olovno teške kapke i trome, gotovo zakočene misli, a prije predavanja treba još stići na doručak, jer tko prespava prvi obrok - taj do ručka "štrajka" glađu. Pa ipak, kad nekako uspiješ ustati, umiti se i izmigoljiti van, odjednom uranjaš u krajolik koji ti hitro vraća bistrinu uma, radost srca, lagani korak kojim se penješ neprimjetnom uzbrdicom prema zgradi u kojoj je kuhinja s blagovaonicom. Krajolik u borovini, intenzivni miris zreloga ljeta, svjetlosni zagrljaj što se probija kroz borove grančice i sjeni sve u zanosnim bojama. Čuješ još gugut grlica i onaj poznati zborski, pregalački pjev cvrčaka, a sve ostalo je u spokoju. Osjećaš kako dan pred tobom raste, kako život u tebi buja, sretan si što si slobodan, mlad i zdrav, sretan si što si tu sa svojim vršnjacima i veselo predviđaš brojna događanja.
     Svako izlaganje učenika bilo je popraćeno pljeskom slušateljstva i poticajnim komentarom prof. dr.-a Šermana, koji je uvijek našao prave riječi kojima bi stručno dopunio ili opisao vrijedne uratke. Svojim pohvalama davao nam je podršku i hrabrio nas za sljedeće pothvate. Osim toga neumorno je fotografirao svako izlaganje ostvarujući tako vrijednu foto-dokumentaciju.
   Najfascinantnije je bilo predavanje komiškog pjesnika, profesora gramatike i hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, prof. dr.-a Joška Božanića, o vještini građenja brodova - Ars Halieutica. On je u trosatnom izlaganju koje je bilo prekinuto jedino večerom, ispričao sagu o komiškim ribarima, o njihovoj borbi za opstanak i o jednome brodu - komiškoj gajeti falkuši, kojom su, u potrazi za ribom, hrabro kretali na, možda, najveću regatu na svijetu - čak tamo do otoka Palagruže, od Komiže udaljene cijeli dan veslanja.Dr. Božanić je konac svoga predavanja začinio recitiranjem svojih pjesama napisanih na komiškoj cakavici. U predavaoni je bila grobna tišina, a riječi, one univerzalne, kakve govore ribari i moreplovci u Portugalu, Španjolskoj, Južnoj Americi, Francuskoj ili Italiji nizale su se u ritmu koji u sebi nosi nešto od iskonskog ritma mora.

Buta - ćapa - drica - forca - leva - fora - majna - orca - ala - fonda - śalpa - volta - laśka - liga - mola - śalta - agvanta - para - śurga - karga - arbora - źunta - vija - larga - venja - tumba - śija - alca - sera - poja - voga - kaca - iśa - paśa - ramba - tira - kaluma - neta - torna - vira.

     I premda nismo sve razumjeli, činilo se da je jezik kojim govore njegove pjesme sveopći jezik ljudske uljudbe, svih mora i oceana, svih plovidbi i svih muka i ljepota na pučinskim širinama. Te su riječi zvonile, plesale, ludirale se, uspinjale se, padale i ponirale.To su elementarne čestice govornog sporazumijevanje svih ribara i pomoraca koji napučuju ove obale.

Stiniva
čudo prirode,
žurna američka ekološka akcija i
naša pretvorba u "divljake" pred odlazak

     Doživjeli smo još brojne susrete i razgovore s ljudima koji su dolazili u posjet našoj ljetnoj školi u Samogor. U neizbrisivom su nam sjećanju ostala i dva izleta u viški okoliš, te posjet biševskoj Modroj špilji.

     U uvali Srebrna, a samo joj ime govori kakva je, prozirna i srebrna mora da bi ga čovjek pio, nekoliko sati smo se, gotovo neprekidno, kupali i sunčali, te igrali picigin do iznemoglosti.
     Posjet Modroj špilji priča je za sebe, ali, nažalost, za samog ulaska u Špilju sunce se sakrilo za oblake, pa je nismo mogli doživjeti u punom sjaju. Ipak, mnogi od nas su u samoj Špilji skočili u njezin srebrnomodri zagrljaj.
     Do Stinive se može stići morskim putem za što vam je, ovisno o brzini broda, potrebno od jednoga do nekoliko sati plovidbe. Mi smo se vozili autobusom do brda iznad Stinive i onda se kozjom stazom spuštali kojih dvadesetak minuta. Ta uvala, koja je sprijeda ograđena dvjema okomitim stijenama, a otraga brdom, i predstavlja u stvari, jedan prirodan amfiteatar, izaziva divljenje i respekt, ali i blagu jezu. Kad upeče sunce, hlad se u tankom pojasu šulja samo uza stijene, pa smo se i mi, mahom još bez prave zaštitne boje, pomjerali za hladom i stiskali uz tamne škrape.

     Na žalost, u Stinivi smo na oblutcima vidjeli da je gotovo nemoguće zakoračiti, a da se nogom ne ugazi na katran. Posvuda tragovi nafte na bijelim, divno izdjelanim oblutcima! Kupali smo se, plivali. Dečki su, predvođeni prof. Svetkom Perkovićem i njegovim pomorcima, te Đorđom i ostalom ekipom iz Dubrovnika, skakali naglavce sa stijena. Dočekivali smo barke prepune turista, ludirali se. Odjednom se iskrcala jedna mala grupa ljudi s crnim vrećicama. Oni, kao da nisu imali vremena za kupanje i rekreaciju, smjesta su se bacili na posao. Nemilosrdno su kupili sve otpatke s plaže. Jedan mlađi čovjek davao je naredbe na američkom engleskom, ostali su se rastrčali po žalu kao da se radi o životu i smrti. Nakon nekoliko minuta, proradio je djelić naše europske SEMEP-ovske svijesti, trgnuli smo se iz letargije i bacili na posao posuđujući vrećice - od stranaca! Moramo priznati kako je njihov elan u nama pobudio stid, a potom i nama dao neku nadstvarnu snagu da usred vrućega ljetnog dana počnemo nabadati po migoljećim oblutcima. No, oni kao da nas nisu zamjećivali, onaj je Amer i dalje vodio cijelu akciju. I kao što su se ti Ameri odjednom pojavili, tako su, upakiravši petnaestak crnih vreća, do pucanja nabreklih otpadom, u tren i nestali. Nije bilo ljubljena, ni suza pri rastanku. Nisu nam ni mahnuli! A u Stinivi smo ostali samo mi! Urođenici. Ipak, divno je biti urođenik, pogotovo u srpnju, na otoku Visu, usred sunčanih orgija, sred mediteranske pučine, u Stinivi!

     Opet smo plivali, ronili, skakali s mrkih stijena. Uskoro smo morali krenuti jer je popodne bilo rezervirano za komiškog pjesnika dr.-a Joška Božanića. To se nije smjelo propustiti. Pred sam polazak natrag, muški dio škvadre odjednom je spopala neka kolektivna inspiracija. Zgrabili su oblutke u šake i počeli u ritmu udarati kamen o kamen ispuštajući pritom urlike. Bilo je to nešto nalik na obrednu pjesmu paleolitskog čovjeka, koju su, u trenu nadahnuća, darivali ovoj jedinstvenoj uvali! Strmi kozji put nas je čekao, ali je tih dvadeset znojnih minuta uspona, s malim grčevima u listovima i ubrzanim dahom u plućima, prošlo od čela do začelja u pjesmi i nekom ludom dovikivanju!

     Mitsko ponašanje za mitski krajolik!

   Da biste se uvjerili kako nismo samo tulumarili i šetali okolo po Visu, prepisali smo za vas PROGRAM koji je održan tijekom ove prve ljetne SEMEP-ove škole u Samogoru.